Osječani odustaju od Bio dizela

Osječani odustaju od Bio dizela iz uljane repice

Hrvatska trenutacno ima dva pogona za proizvodnju biodizela koja su u funkciji. Medutim, proizvedene kolicine uljane repice i biodizela su zanemarive, a kao buduca clanica Europske unije trebala bi do 2010. trošiti 157.000 tona biodizela u ukupnoj potrošnji goriva. Naime, trenutacno se ukupna proizvodnja biodizela krece samo 28.000 tona. Medutim, od toga se samo neznatne kolicine troše u Hrvatskoj. Prvi sagradeni pogon za proizvodnju biodizela Modibit u Ozlju, navodno, na godinu proizvodi oko 25.000 tona biodizela uglavnom za izvoz, a samo manji dio za ZET-ove autobuse u Zagrebu. Drugi pogon koji je sagraden je Vitrex iz Virovitice, u kojem se, navodno, proizvodi oko 5.000 tona biodizela godišnje. U gradnji je i pogon u Vukovaru tvrtke Europa Mill, kapaciteta 35.000 tona biodizela godišnje, a u planu je bila i gradnja tvornice Ingra Slavonski Brod, kapaciteta proizovdnje 150.000 tona godišnje.
Pod uljanom repicom samo 15.000 ha
U Hrvatskoj se o proizvodnji biodizela iz uljane repice, istice dr.sc. Tajana Kricka, izvanredni profesor na Agronomskom fakultetu Sveucilišta u Zagrebu koja je bila na celu radne skupine koja je imala zadacu definirati plan i pripremiti sve aktivnosti za provedbu nacionalnog projekta za proizvodnju biodizela, pocelo razmišljati još prije gotovo deset godina, odnosno 1999. godine. Medutim, do sada je u praksi vrlo malo toga ucinjeno.
Projekt biodizela, podsjetimo, nakon što ga je 2000. godine usvojila Vlada RH i imenovala Povjerenstvo za uvodenje biodizelskog goriva u Republiku Hrvatsku 2001. godine, nekoliko je godina stajao po necijim ladicama u Ministarstvu poljoprivrede da bi se 2005. godine donijela Uredbu o proizvodnji biogoriva dok bi Zakon o proizvodnji biogoriva trebao biti donesen ove, a na snagu bi trebao stupiti 2009. godine. Za sve to vrijeme gotovo je cijela Europa uspjela razviti i proizvodnju i tržište uljanom repicom, cije žetve budu unaprijed prodane, dok Hrvatska koja, prema nekim procjenama, ima oko 250.000 hektara poljoprivrednog zemljišta koje nitko ne obraduje, uljanu repicu proizvodi na samo 15.000 hektara, a za potrebe proizvodnje jestivog ulja, uljanu repicu u najvecim kolicinama uvozi. - Za sve te godine nije se vezano uz proizvodnju biogoriva u EU ništa promijenilo, osim što je 2006. uveo drugu generaciju biogoriva, odnosno odluku da se ona proizvode iz svega onoga što je ostatak iz primarne proizvodnje - slame, trava, sijena i slicno, dok se prva generacija odnosila na proizvodnju biogoriva iz zrna sjemenki uljane repice, kukuruza, šecerne repe - kaže dr. Kricka, te dodaje kako EU nije ništa ukinuo, kako neki smatraju, nego se samo preorijentirao na druge sirovine.
Dr. Kricka napominje kako nacionalni projekt za proizvodnju biodizela za sada u praksi nije uspio, jer se njemu pristupilo megalomanski, a ne, kako se predlagalo, da se to radi sustavno s manjim pogonima koji bi trebali ponajprije pokriti potrebe za biodizelom na regionalnoj razini, a tek potom ici na velike kolicine.
- Naravno da se prije toga trebalo osigurati dovoljno sirovine. Naime, vrlo se malo, odnosno gotovo ništa nije ucinilo u vezi s povecanjem proizvodnje poljoprivrednih kultura. Hrvatska je, naime, nekad proizvodila uljarice na više od 100.000 ha, a danas se proizvodnja krece na oko 15.000 ha. Dokle god Hrvatska od ukupnih obradivih površina ne obraduje cak 49,2 posto površina i ima niske prinose poljoprivrednih kultura, mi o takvim i slicnim projektima ne možemo ni razmišljati - kaže Kricka te zakljucuje da je osiguranje sirovine osnovni preduvjet za proizvodnju biogoriva. Dr. Kricka ujedno napominje kako Hrvatska, kao jedna od rijetkih zemalja, ima dovoljno površina i za priozvodnju hrane i goriva.
Trenutacno je u trendu proizvodnja bioplina
Trenutacno kod potencijalnih investitora vlada interes za gradnju postrojenja za proizvodnju bioplina. Za sada ih ima vec pet ili šest zainteresiranih, izmedu ostalog i na podrucju Slavonije, kaže dr. Kricka. Za proizvodnju bioplina se smatra da je jedno od najboljih rješenja zbrinjavanja otpada organskog podrijetla koji nastaje u stocarstvu i peradarstvu (gnoj), posebice kod velikih uzgajivaca. U bioplinskim postrojenjima takav bi se otpad razgradio vrlo brzo, ucinkovito i profitabilno jer je završni produkt biorazgradnje bioplin metan, koji se koristi kao gorivo za proizvodnju elektricne energije i kao energent za daljnju uporabu, uz dodatne višestruke koristi.
glas slavonije.hr